1
TimeOut

REČ UREDNIKA: Šta da pričam, ja danas ne znam nikog ko ti je sličan

Objavljeno: 26.12.15 u 15:59

Nedelja, brat Tombac: “Poznajem ja brata od vlasnika tog portala, daj da mu pošaljem tvoj CV, šta te košta, nemaš posao, možda bude dobra priča“. – Sent.
Četvrtak: “Dobar dan, ovde urednik portala HotSport, dobili smo Vaš CV, ovo su uslovi, ovako se radi, možete li sutra da počnete da radite?“.


Nisam počeo sutradan, već koji dan kasnije, i svoj prvi tekst od 28 juna 2013 (kada smo Suba, Šone, Duka i ugasili do tada, a i zauvek jedini pravi sportski portal Kapiten.rs), objavio sam trećeg dana oktobra. Sećam se i naslova, sećam se i da sam želeo prvu vest da napišem o Barsi. 

Našao sam jedino nacrt nove Mesijeve kuće koji su neposredno pre toga objavili moji omiljeni jutarnji molitvenici Sport.es i Mundodeportivo. Od uzbuđenja, ali i nedovoljne zainteresovanosti za ostale oblasti, napravio sam i kardinalnu grešku. Ali, srećom to je sportski portal, a ja sam ipak zagriženi sporski novinar. I srećom, moja Jole jedina je koja pročita i zaista klikne pre nego što “lajkuje“. Promenio sam zanimanje Naomi Kembel nazvavši je pevačicom. Jole me je, naravno, prva isprozivala, javno, dabome, ali zato što me voli. I zato volim i ja nju.

Prvi tekst

Tako je počela moja avantura na portalu HotSport. To je bio moj prvi tekst, kao što je ovo poslednji. I čisto za one koji vole brojke – 19.698. po redu za dve godine i dva meseca i 23 radna dana, ali statistika je kao bikini, zar ne?

Ne znam da li sam bio dovoljno dobar, ali znam da i u ovoj svojoj životnoj epizodi mogu ponosno da otpevam svoj moto i omiljeni stih od Hladnog piva “moram znati da sam probao dati“. Neću da koristim one izlizane fraze kao naši fudbaleri “nije bilo lako, ali dali smo sve od sebe“, ili kao oni koji se bave ovim poslom samo zato što im iz košulje viri partijska legitimacija – “znate kako je raditi u medijima u Srbiji“.

NE! Bilo je fantastično. Iskustveno. Borbeno. Izazovno. Nezaboravno. Inspirišuće. Nenadjebivo. Tačnije, bilo je onako kao kada bi kao treća izmena ušao u igru i u prvom kontaktu sa loptom, u 90. minutu poslao Bubamaru u 90 za pobedu svog tima.

Bio sam deo ekipe bolesnih entuzijasta koji nisu marili ni za šta, koji su pre pranja zuba, piškenja i umivanja prvo ulazili na gugl analitiks da vide koliko smo završili prethodni dan. Bio sam deo ekipe koja je portal sa mesečnom posetom od 500.144 oktobra 2013. u junu 2015. stigla do TRI MILIONA i 451.543.

Ta ekipa nastala je u obrenovačkim poplavama. Jedan od naših najboljih ostao je privremeno bez objekta u kom je živeo, ali na sreću, ne i bez doma. I pored toga, ubrzo je našao prvo povoljno mesto gde je mogao da se nakači na internet i radi kao munja iako je imao samo RTS 1 i RTS 2 na kom nije mogao
jasno da vidi da li gleda Vučića kako obećava ili Đokovića kako pobeđuje. Došla je Ana, koja zna sve o vaterpolu, a nije znala ništa o fudbalu, ali želela je da nauči. Potom i Matija, sa kojim sam u prvom razgovoru saznao da mu nije lako zbog problema sa curom, očeve smrti uz više ponavljanja “izvini što ti pričam ovo, znam da bi ovo trebalo da bude kao neki formalan razgovor za posao i da možda zvučim kao neki idiot, ali jbg, takav sam i osećam da mogu to da ti, eto tako, i kažem“. Dobro je osetio.

Istovremeno, došao je Darko, leteći član koji jedini nije imao fiksnu smenu i prihvatao je bilo koju, samo da na vreme zna kada radi zbog “čuvanja“ male i koji zna kada je jedan od “večitih“ sa kim igrao koju utakmicu i ko je tada bio trener, a ko ekonom (namerno ne bih da otkrivam o kojim bojama se radi).
Nekoliko meseci kasnije, svi zajedno uspeli smo da se izborimo da u ekipu uđe i Stefan, mlađani talenat sa studija kojeg samo odmah dobro procenio kao Arsen Venger i utrenirao kao Pep Gvardiola.

Tu negde između, pojavio se i, verovatno, ključni lik za naš ekipni uspeh. Dr/Mr za društvene mreže, za kreativnost, za “šerabilnost“, za inovativnost, čija je jedina mana što navija za Real Madrid i, i dalje naglas veruje da je Ronaldo bolji od Mesija (nadam se ne i u sebi).

A ja sam kao najmlađi član redakcije, upravo po konačnom povlačenju tih poplava, dobio (ne)očekivani poziv da budem urednik. Nisam se dvoumio, a rezultati ove moje ekipe su potvrdili da sam doneo pravu odluku. Naprotiv. Mogu samo da pevam stihove brata Gorana Barea “Budi ponosan“.

Jer, napisali smo desetine hiljada odličnih, manje odličnih tekstova. Onih zbog kojih je Srbija stavila prst na čelo da još jednom razmisli pre osude Rađena. Onih zbog kojih su i oni koji su se dvoumili, navili sat u 6:30 da navijaju za “Orliće“ protiv Brazilaca. Imali smo jedini intervju od 35-40 (koliko ih je dao tih dana),
koji je General Veljko sa ponosom podelio na svojim društvenim mrežama. Imali smo i one u kom smo opljuvali one koji se ne pljuju i koji tvrde da u Srbiji vlada sloboda u medijima. Imali smo dojave koje smo nakon provere informacija napisali JEDINI potpuno suprotno i zbog kojih nam je direktno prećeno
time da će javno reći da smo “homoseksualci i kako je neko video da nas “guz*’ u parku“(!?). Pouzdano znam da je u toj ekipi najbolja novinarka u oblasti vaterpola, da je tu novinar koji komponuje fantastične rep pesme i ima najgotivniji stil pisanja u svojim izveštajima uz procentualno najveći broj slovnih grešaka.
Onda jedan koji je brži od sudijskog zvižduka i uvek zna odgovor na svako pitanje iz bilo kog sporta. Onda je tu i jedan koji mašta da mu sin da gol Partizanu u “večitom“ derbiju, a drugi to isto, ali u mrežu preko puta i da posle toga otrči na “jug“ umesto na “sever“. I imali smo još jednog koji zna sve ostalo što treba o Guglu, analitici, statistici, poređenju sa konkurencijom, što ne znamo mi novinari. I povrh svega, imali smo bolesnog entuzijastu koji je dao džakove novca da naša priča ovoliko i ovako traje, koji je fanatično dolazio na svaki intervju, da fotografiše, da nešto snimi, da bude deo svega što mi novinari radimo.

Priznajem nekada smo morali i protiv svoje volje da se bavimo “klikolovom“ kako smo upravo mi krstili današnje web novinarstvo, ali i pored toga smo bili kvalitetni. Borbeni. Autentični. Radili duže od ostalih. Ludaci. Štancovali daleko najviše vesti kada “Orlići“ postanu prvaci sveta. Kada Teo napravi šou ili opsuje na tajmautu. Kada Saletovi pobede Francuze i plasiraju se u finale Mundobasketa. Kada dron poleti iznad Beograda. Kada je Kolarov utišao Elbasan i svih 300 Albanaca. Kada Tošić podigne tri prsta tamo gde se to jedino ne sme. Kada Gudura razbije Bajern. Kada Partizan prođe u Evropu. Nažalost, i kada se potuku Delije i Grobari i kada je ubijen mladi navijač Jagoda.

Bila mi je čast da budem kapiten takve ekipe, kao što mi je sada čast da predam kapitensku traku istom onom koji je pisao iz poplave, i tada, kao i pre i posle toga, bio i ostao najbolji od svih ostalih web novinara u našoj zemlji.

Znam da znate da sam dao sve od sebe tokom dve godine, dva meseca i 23 dana rada. Uostalom, to dokazuje i to što nisam želeo da mi poslednji tekst ovde bude tipa “TEKTONSKI POTRES: Dete Zvezde potpisuje za Partizan“, već upravo ovaj.

Dragi moji, Ana, Matija, Darko, Stefane, Aco, Gorane, Nikola, želim Vam da ostvarite sve zacrtane ciljeve i da budemo “večiti“ rivali u web novinarstvu počevši od januara godine koja počinje za pet dana.

Iskreno, vaš kapiten, Mića Longinov

Comara HS

0
0

1 Komentara

  1. Svaka čast, batice! Bila je čast biti u istom timu sa tobom u delu naših života koji nikada nećemo zaboraviti, kao što je i sada čast i sreća poznavati te. Hvala ti za priliku koju si mi pružio ovde, znaš i sam da koliko je to značilo da se kasnije ostvari jedan od mojih snova. Samo gazi i ne menjaj se!
    PS: Ja sam navio sat da gledam finale sa Brazilom samo zbog onog teksta koji si napisao! :)))

    0
    0
    Odgovori

Ostavi komentar

Komentari koji sadrže psovke, uvrede, pretnje i govor mržnje na nacionalnoj, verskoj, rasnoj osnovi ili povodom nečije seksualne opredeljenosti neće biti objavljeni.

PROČITAJTE OSTALE VESTI IZ RUBRIKE

Unesite pojam i stisnite enter