NAJDOSKI PODIGAO PRAŠINU NA DAN BARIJA: „U Sofiji protiv Sampdorije jedino nije bilo doping kontrole, UEFA nas nije htela u finalu!”
Kaže da je taj tim „od Boga stvoren“!
Na današnji dan 1991. godine Crvena zvezda osvojila je titulu prvaka Evrope, što je i dalje najveći uspeh u istoriji srpskog i jugoslovenskog fudbala.
Jedan od ključnih igrača te generacije bio je Ilija Najdoski, koji se u razgovoru za Meridian sport prisetio slavnih dana crveno-belih i događaja koji su usledili godinu dana kasnije.
– Ekipu iz Barija je bog stvorio. Da je ostala na okupu, da se Jugoslavija nije raspala, mislim da bismo dominirali još dve godine u nizu. Niko ni mogao da nam se suprotstavi u Beogradu. Kad sam posle otišao u Španiju Ijero mi je rekao: ‘Pre žreba smo samo mislili na to samo da ne igramo u Beogradu. I sledeće godine, kad ekipa nije bila ista, kad su nam otišla četvorica ili petorica igrača, pa igrali u Sofiji, Budimpešti bili smo na korak do finala. Da smo pobedili Sampdoriju u Sofiji opet bismo bili u finalu. A Sampdorija predvođena Boškovom, sa Manćinijem, pokojnim Vijalijem, Lombardom, Katanecom… Ta utakmica u Sofiji je jedina u kojoj nije bilo doping kontrole. Ni UEFA nije odgovaralo da opet igramo u finalu – rekao je Najdoski.
Govorio je i o atmosferi unutar tima, za koju smatra da je bila ključ uspeha.
– Vrline naše ekipe bile su drugarstvo i poštenje, klub nas je fenomenalno pratio. Džaja i Cvele su zaslužni što je cela Zvezda porasla. U to vreme imali smo evropske uslove, u svakom pogledu bili u ravni sa Realom i Barselonom. Ali, najvažnije je da smo svi bili pravi drugari. Kakve je igračine Zvezda imala u timu, a nikad se nijedan nije izdvajao da je lider. Svi su na svoj način bili lideri. Kad dobijemo i slavimo svi idemo u Taš ili Nanu. Nije bilo razdvajanja. Naravno, ne može svakog dana da svih 18 igrača bude zajedno, ali kad dođe teren i kad dođe utakmica disali smo kao jedan. Prilikom nekih situacija na terenu nije trebalo da nam trener kaže šta da radimo, nego smo sami u svlačionici rešavali ako se dogodi neki problem za vreme igre.
Najdoski se prisetio i čuvenog revanša protiv Bajerna u Beogradu.
– Bajern je bio odlična ekipa. U Minhenu smo dobili, mislim da postoji neki statistički podatak da je tada posle 25 godina izgubio evropsku utakmicu na domaćem terenu. Posle te utakmice u kojoj smo slavili 2:1, znali smo i sami, a i Džaja je odmah naglasio da će u Beogradu biti tri puta teže, nego u Minhenu. Tako je i bilo. Nisam igrao tu utakmicu, imao dva žuta kartona, sa druge strane da sam igrao taj meč kakav je bio, da je u njemu bilo dosta kontri, desio bi se neki faul za žuti karton, pa ne bih igrao finale. Mi smo radili pošteno, korektno, časno… Uvek kažem, kako radiš u životu, onaj odozgo vidi i nagradi te kad je najviše treba. Nas je tada nagrado i zasluženo smo otišli u finale.
Za kraj je govorio i o finalu u Bariju protiv Olimpika iz Marselja.
– Finale je veliki ulog, taktika, pritisak. Najpametniji potez Džaje I Cveleta je što smo sedam dana ranije otišli u Bari. Bili odvojeni na 30 kilometara van grada, u mirnom mestu gde nismo imali nikakav pritisak od novinara, ljudi, zahteva za ulaznice. Bili smo izolovani i nismo osećali nikakav pritisak. Trening, pa vraćanje u bazu. Mislim da je u to prvenstvu SFRJ bilo pravilo da se posle utakmice sa nerešenim ishodom, izvode jedanaesterci da bi se dobio bod. Imali smo uigranih pet igrača za koje smo bili sigurni. Sa penalima nikad nije izvesno, ali smo imali maksimalno poverenje u njih petoricu, tako da nije bilo problema. Dika je odbranio već prvi penal beku Amorosu. Koncentracija kod naših penaldžija je bila velika, imali su samopouzdanje, znaolo se ko prvi, a ko šutira pet. Ne može to rečima da se opiše. Taj osećaj iznutra. To retko može da se doživi na utakmici. Bilo je posebno za nas i za navijače koji su došli iz cele Jugoslavije. Pa posle toga slavlje u našoj bazi, trubači. Italijani su pričali da je taj ceh u to vreme bio neverovatno veliki. Ali Zvezda je tad bila jaka – završio je Najdoski.